Podrijetlo mjerenja vremena seže do drevnih civilizacija koje su promatrale nebeska tijela kako bi odredile protok vremena. Egipćani su oko 1500. godine pr. Kr. razvili sunčane satove koji su koristili položaj Sunca za bacanje sjena, označavajući različite dijelove dana.
Ovi su uređaji bili među prvim alatima za podjelu dana na mjerljive segmente, čime su utjecali na društvene strukture i svakodnevne rutine. Istodobno su Grci i Kinezi unaprijedili upotrebu vodenih satova, poznatih kao klepsidre. Ovi su instrumenti mjerili vrijeme na temelju ravnomjernog protoka vode između spremnika, omogućujući mjerenje vremena neovisno o sunčevoj svjetlosti, pa su se mogli koristiti i noću. Iako nisu bili osobito precizni, postavili su temeljne principe za buduće inovacije u mjerenju vremena.
Pojava mehaničkih satova
Četrnaesto stoljeće donijelo je značajan napredak s pojavom mehaničkih satova u Europi. Ovi su satovi koristili složene sustave zupčanika pokretanih utezima ili oprugama, omogućujući točnije mjerenje vremena od prethodnih metoda. Često su se postavljali u crkvene tornjeve, ne samo kao tehnološko dostignuće već i kao sredstvo za regulaciju svakodnevnog života i društvenih aktivnosti. Jedan od najpoznatijih primjera je sat postavljen u katedrali u Salisburyju u Engleskoj 1386. godine. Ovaj sat, jedan od najstarijih mehaničkih satova koji i dalje radi, koristio je mehanizam sa oscilirajućim ankernim oscilatorom (verge escapement), ključnu inovaciju koja je regulirala oslobađanje energije i osigurala konzistentno mjerenje vremena.
U 16. stoljeću došlo je do minijaturizacije satnih mehanizama, što je omogućilo razvoj prijenosnih satova. Ovi su rani satovi, često nošeni kao privjesci ili pričvršćeni za odjeću, bili pogonjeni glavnim oprugama i imali su bogato ukrašene dizajne. Ipak, njihova je preciznost bila ograničena, pa su uglavnom služili kao statusni simboli elite. Značajan napredak dogodio se 1675. godine kada je uvedena balansna opruga (hairspring), što je značajno poboljšalo preciznost prijenosnih satova i učinilo ih pouzdanijim mjerilima vremena. Kao rezultat toga, džepni satovi postali popularniji, evoluirajući iz ukrasnih predmeta u funkcionalne dodatke ključne za svakodnevni život.
Utjecaj Abrahama-Louisa Bregueta
Kraj 18. i početak 19. stoljeća obilježili su doprinosi Abrahama-Louisa Bregueta, inovativnog urara čije su inovacije značajno unaprijedile urarstvo. Godine 1783. dizajnirao je prepoznatljive kazaljke u obliku jabuke, poznate kao “Breguetove kazaljke”, koje su i danas popularne u dizajnu satova. Njegovi izumi, poput “pare-chute” anti-šok sustava iz 1790. i Breguetove spirale iz 1795., poboljšali su otpornost i preciznost satova. Njegova najpoznatija inovacija, tourbillon mehanizam, patentiran 1801. godine, riješila je problem gravitacijskih utjecaja na rad satnih mehanizama, dodatno povećavajući točnost mjerenja vremena.
U 19. stoljeću industrijalizacija je transformirala urarstvo iz zanatskog umijeća u masovnu proizvodnju. Mehanizacija je omogućila izradu satnih komponenti s većom preciznošću i učinkovitošću. Godine 1839. Vacheron & Constantin razvio je seriju strojeva specijaliziranih za proizvodnju satova, što je označilo pomak prema industrijskoj proizvodnji. Ovo je razdoblje također donijelo pojavu velikih urarskih radionica, poput one Jean-Françoisa Bauttea, koja je zapošljavala brojne majstore i radnike različitih specijalnosti u proizvodnji satova. Demokratizacija satova dodatno je ubrzana inovacijama koje su ih učinile pristupačnijima. Godine 1867. Georges-Frédéric Roskopf predstavio je “radnički sat” (poznat kao Proleterski sat), koji se sastojao od samo 57 dijelova umjesto uobičajenih 200, što je znatno smanjilo troškove proizvodnje i omogućilo širem stanovništvu pristup vremenskim mjernim instrumentima.
Standardizacija vremena
Širenje željeznica u 19. stoljeću istaknulo je potrebu za standardiziranim vremenom. Lokalna vremenska razilaženja uzrokovala su probleme u rasporedima i operacijama. Kao odgovor, Engleska je 1847. godine uvela jedinstveno standardno vrijeme u cijeloj zemlji, temeljeno na londonskom vremenu. Sjedinjene Američke Države slijedile su taj primjer, podijelivši zemlju na pet vremenskih zona do 1876. godine. Na globalnoj razini, 1883. godine održan je Kongres u Rimu, gdje je svijet podijeljen u 24 vremenske zone, svaka po 15 stupnjeva zemljopisne dužine, s početnim meridijanom u Greenwichu. Kraj 19. stoljeća donio je povećanu konkurenciju, posebno od strane američkih proizvođača satova koji su prihvatili industrijalizaciju i mehanizaciju. Waltham Watch Company, osnovana 1850. godine, pionirski je koristila automatske strojeve i proizvodne linije u izradi satova. Njihova nadmoć na Svjetskoj izložbi u Philadelphiji 1876. godine demonstrirala je učinkovitost američke proizvodnje, potaknuvši švicarske urare da ubrzaju vlastite mehanizacijske napore kako bi ostali konkurentni.
Razvoj urarstva do 20. stoljeća odražava neumornu ljudsku potragu za preciznošću i učinkovitošću u mjerenju vremena. Od drevnih sunčanih satova do industrijalizirane proizvodnje satova, svako je postignuće nadograđivalo prethodna otkrića, dovodeći do sofisticiranih vremenskih instrumenata koji su postavili temelje modernog urarstva.
Luka Botteri
Novi broj časopisa Satovi i Nakit potražite na kioscima ili na ga naručite na linku
