Swatch, razvijan pod kodnim nazivom Popularis, trebao je biti pouzdan, vodonepropustan, otporan na udarce, lagan, točan, s odstupanjem od točnog vremena manjim od sekunde dnevno.
Kad govorimo o Swatchevima većina odmah pomisli na dobro dizajnirane, jeftine, kratkotrajne satove. No, je li to puna istina?
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća švicarska urarska industrija imala je udio prodaje od oko 35 – 44 posto na svjetskom tržištu, a potražnja za švicarskim satovima uvelike je premašivala ponudu. Kako bi proizvodnja bila isplativija tvrtke su nabavljale znatne zalihe pojedinačnih komponenti za mehanizme koji su ponekad imali i po 300 do 350 dijelova. Prevelika samouvjerenost Švicaraca kako samo oni mogu proizvesti satove visoke kvalitete dovela je do toga da se nedovoljna pažnja posvećivala inovacijama, testiranju nove elektronske tehnologije i ispitivanju tržišta.
Tako se dogodilo da je japanska tvrtka Seiko 1969. lansirala prvi kvarcni ručni sat, čime je potražnja za mehaničkim satovima pala gotovo preko noći. Kakvu takvu prodaju zadržali su tek vrhunski brandovi poput Patek Philippea, Jaeger-LeCoultrea, Rolexa, međutim one nižeg cjenovnog razreda postupno su istiskivali kvarcni satovi. Činjenica da je švicarski franak jačao u odnosu na američki dolar dodatno je umanjila njihovu konkurentnost u inozemstvu. Pri tome se ne smije zaboraviti kako je urarska industrija Švicarskoj bila treći najveći izvor prihoda. Allgemeine Schweizer Uhrenindustrie AG i Société Suisse pour l’industrie Horlogère SA stoga su tražili potporu federalne vlade.
Trebalo je poduzeti nešto radikalno čime bi se ponovo pridobili kupci koji su bivali sve malobrojniji. Bio je to više marketinški, psihološki, pa čak i filozofski problem nego li pitanje tehnike i tehnologije.
Više u novom broju Satova i nakita br.30.