Iako se možda na prvi pogled ne čini, satovi i automobili imaju brojne poveznice. „Da se nisam bavio autima, nikad ne bih mogao popraviti veliki javni sat“, Zlatko nam otkriva tajnu vezu između satova i automobila.
Piše Karla Karabatić
Prabakin sat zadnja dva desetljeća u svako doba dana pokazuje tri sata i petnaest minuta. Mehanizam ne radi, kazaljke su zahrđale, a krunica je otpala. Dok bi ga jedni otpisali, u urarskoj radionici Lebarović traže način. Ako način ne postoji, onda će ga izmisliti. „Napravit ćemo novi mehanizam koji ćemo ugraditi i zamijeniti kazaljke“, smislili su u radionici koja je svojedobno proglašena kulturnim dobrom. Tamo će vas dočekati Dalibor koji je sa svojih 37 godina trenutno vjerojatno najmlađi urar u Zagrebu i široj okolici i 86-godišnji gospodin Zlatko Lebarović, kome bismo pak mogli dodijeliti titulu najstarijeg urara. Manje u radionici, a više vremena na terenu provodi Dalibor Lebarović, Zlatkov sin, koji popravlja satove na javnim trgovima, crkvama, tornjevima, te ponekad i na brodovima.
Šesta generacija
Urarskim obrtom obitelj Lebarović se bavi još od 1947. godine, dok su se popravkom javnih satova počeli baviti 1953. godine. Simeon je prva, Zlatko peta, a Dalibor šesta generacija urara u obitelji. Tijekom nekoliko desetljeća postojanja obrta skupio se velik broj anegdota, od kojih nam je jednu zanimljivu o svome ocu podijelio Zlatko: „Njega je tata kao klinca na štriku spuštao na crkvu da bi odšarafio kazaljke.“ Osim muških članova obitelji, urarstvom se bavila i Sofija Lebarović, Zlatkova baka, odnosno Daliborova prabaka. Zlatko se prisjeća „proročkih riječi“ koje mu je kao djetetu uputila: „Koliko ja znam, ti si peti.“ Bila je itekako u pravu. Iako u mirovini, on svaki dan provede po nekoliko sati u radionici. Ljubav prema urarstvu prenio je i na sina Dalibora koji danas uspješno vodi obrt.
Za vrijeme našeg razgovora Daliboru stiže mail o pokvarenom kapetanovom satu na jahti u Opatiji i tada nam postaje jasno da je radionica Lebarović sve, samo ne obična urarska radnja. „Rijetko koja urarska radionica se bavi ručnim i džepnim satovima, budilicama kojih više nema, zidnim te stojećim satovima“, opisuje nam Zlatko Lebarović što se sve kod njih može popraviti.
Tajna veza
No, ne zovu ih samo kada satovi prestanu pokazivati točno vrijeme. Nedavno je Dalibor dobio poziv zbog kvara na javnoj rasvjeti. „Nije problem popravljati kad vidite da je sistem razbijen i ne radi. Najteže je kad uzrok kvara nije poznat“, objašnjava Dalibor. Kao jedan od kompliciranijih satova za popraviti obojica navode sat na Gornjem gradu smještenom na tornju Pravnog fakulteta, koji su popravljali 2000. godine. Naime, za popravak mehanizma tebalo im je oko šest mjeseci.
Kao da im ruke već nisu dovoljno pune posla, Lebarovići se pored satova jednakom predanošću i strašću bave automobilima, i to onima koji mogu poslužiti kao muzejski izložbeni primjerci. Upravo rade na jednom takvom. Riječ je o Tatru iz 1931. godine. Iako se možda na prvi pogled ne čini, satovi i automobili imaju brojne poveznice. „Da se nisam bavio autima, nikad veliki javni sat ne bih mogao popraviti“, Zlatko nam otkriva tajnu vezu između satova i automobila.
Koliko je važna široka lepeza znanja i vještina da bi se mogao popraviti jedan javni sat, pojasnio nam je Dalibor: „Radovi na javnim satovima su mješavina urarskog, mehaničarskog, bravarskog, staklarskog i dizajnerskog posla“, Zlatko dodaje kako je jednom izgubio tri dana da bi došao do ideje kako obojati jedan sat. Posao je to koji nerijetko traje od jutra do mraka, pa ga ipak ni Zlatko, ni Dalibor ne bi mijenjali ni za što.
Što se tiče odnosa vladajućih prema ovakvoj vrsti obrta, kojemu prijeti izumiranje u Hrvatskoj, Dalibor komentira da prostora za poboljšanje ima još mnogo. Kao dobar primjer navodi Sloveniju gdje su urari oslobođeni od plaćanja određenih doprinosa. U Hrvatskoj se od tradicije možda ne živi, ali Lebarovići zasigurno žive za tradiciju.
Najnoviji broj Satova i nakita potražite na kioscima ili naručite na linku uz besplatnu dostavu
